“Pri kraju sam večere s obitelji i zraučnikom, kad me nazove suprug.”
Ovom upečatljivom rečenicom počinje priča Ljubav(i) mog života iz pera moje omiljene autorice Taylor Jenkins Reid. Taylor je knjigom “Sedam muževa Evelyn Hugo” zacementirala zauvijek u mom srcu mjesto omiljene autorice čije knjige odmah po izlasku naših prijevoda uzimam u ruke i čitam preko reda. Posljednji domaći prijevod, koji potpisuje Selma Muftić Pustički, pročitala sam pred koji dan i iako mi nije nadmašio jednu i jedinu Evelyn i ovaj je roman jako dobro napisan i čita se u dahu.
Sama tema romana nije nešto revolucionarna, ali ljudi moji kako Taylor piše! Priča prati Emmu Blair, koja se u dvadesetima udaje za svoju srodnu dušu, Jesseja Lernera. U njega je Emma dugo bila zaljubljena, toliko da je propustila i poziv na spoj prijatelja Sama koji je tada radio u obiteljskoj knjižari, a koji je mogao u potpunosti preokrenuti smjer njezine sudbine. Jesse i Emma zajedno su izgradili život u Los Angelesu, daleko od Emmina obiteljska doma, očekivanja roditelja i njezine sestre Marie, s kojom nikad zapravo nije bila bliska. Umjesto da je naslijedila obiteljski posao i postala knjižničarka, Emma se odlučuje na karijeru novinarke, pišući putopise. Dan prije njihove prve godišnjice braka, Jesse nestaje u nesreći helikoptera na snimateljskom zadatku iznad Tihog oceana, i proglašavaju ga mrtvim.
Slomljena i neutješna, Emma se vraća svojim korijenima i obitelji, daje otkaz na poslu i kreće graditi novi život. Sada u tridesetima, ponovno naleti na starog prijatelja Sama i ovaj put se zaljubljuje. Iako nikad nije u potpunosti prestala misliti na Jesseja, dala si je priliku da ponovno voli, i njih se dvoje zaruče. Čini se, nakon što preuzima obiteljski posao, da su joj se ipak ponovno posložile sve kockice. No, nakon gotovo tri godine Jesse je pronađen živ i vraća se u njezin život, odlučan da je vrati, i da vrati njihov život kakav je bio prije nego što je nestao.
“Možda je došlo vrijeme da iziđem na spoj s dobrim momkom. S dobrim momkom koji je uvijek bio dobar prema meni, s kojim bih možda čak pristala izići još u srednjoj školi da su se stvari drukčije posložile. Dobre stvari ne čekaju da ti budeš spremna. Katkad dođu malo ranije, kad si pred ciljem. Shvatila sam da ih, kad se to dogodi, možeš propustiti kao da se rad o autobusu koji nije tvoje. Ili se možeš pripremiti. I tako sam se ja pripremila.”
Situacija u kojoj se Emma nađe nije nimalo laka. Ona mora otkriti je li definitivno završila sa svojim starim životom, i prestala biti žena Jesseja Lernera, ili ga nikad nije prestala voljeti. U situaciji koja se čini nemoguća i da koji god izlaz odabere, netko ostaje povrijeđen, Emma pronaći odgovore i u svom srcu. Je li moguće da voli jednako dvojicu muškaraca? Ali koji je od njih ljubav njezina života i uz kojeg je ona najbolja verzija sebe?
“Mislila sam da će bol, ako je dovoljno snažno uguram unutra i držim kutiju čvrsto zatvorenom, ispariti sama od sebe, da ću jednoga dana otvoriti kutiju i pronaći je praznu, a sva bol za koju sam mislila da je nosim sa sobom će nestati. No ja sad sjedim u tom autu i počinjem vjerovati da je ta kutija posljednje tri i pol godine puna. Gotovo sam sigurna da će poklopac skliznuti i strah me pogledati što je unutra. Kad smo već kod toga, i Jesse ima svoju kutiju. A njegova je punija od moje.”
Od početka do kraja, meni je ova knjiga bila fantastična, i totalno sam mogla ući u Emminu glavu. Ne zato što sam bila u sličnoj situaciji, nego mi je prihvatljivo to da postoji nekoliko muškaraca uz koje je u određenom trenutku života bila ispunjena i sretna. S druge strane, lik Jesseja mi je najomraženiji u cijeloj priči. Mada znam da bi trebala osjećati suosjećanje za osobu koja je prošla sve to što je on, ne mogu se oteti dojmu koliko je težak i ipak pogrešan za Emmu. Uz njega to nije bila prava Emma, koja je uz Sama, u drugoj polovici knjige, jednostavno procvjetala! Svim srcem sam navijala da do kraja knjige izabere Sama i došlo mi je da provirim na posljednje stranice samo da se umirim. Jesse mi je bio napadan, ljubomoran, pasivno-agresivan, sebičan i jednostavno toksičan, unatoč tome što je autorica do kraja dopustila razvoj lika da nam se ipak malo više svidi. Emmi opraštam sve; i oproštajni seks i nedoumice (mada mislim da je bilo prostora da autorica malo suoči Emmu i Sama sa posljedicama njenog eksperimenta i otkrivanja kojega želi), jer jednostavno je trebala takav završetak da bi znala što i kako dalje.
“S vremenom sam se promijenila. To je u ljudskoj prirodi. Ljudi nisu biljke. Razvijamo se pod utjecajem zadovoljstva i boli. Jesse je sada drukčiji muškarac nego što je bio prije. Ja sam drukčija žena. A ono što me zbunjivalo otkako sam saznala da je Jesse živ sad se iskristaliziralo: mi smo dvoje ljudi koji su ludo zaljubljeni u one stare verzije nas. A to nije isto kao kad si zaljubljen. Ne možeš zapečatiti ljubav u bocu. Ne možeš je držati objema rukama i prisiliti je da ostane s tobom.”
Možda nije revolucionarna, ali ova knjiga jako je pametno pisana i stvorena za, kako ja volim reći, “užitak čitanja”. A za svakog obožavatelja TJR ona je must-read.
⭐⭐⭐⭐
Mamine knjige 