Roman Susanne Abel Greta – godine ljubavi, godine sjećanja, definitivno je obilježio moj ožujak, no s ovom pričom sam se toliko povezala da ću je pamtiti cijele godine i definitivno uvrstiti u neke od najdražih svih vremena. Nije ni čudno, obzirom priča o Greti pokriva temu Drugog svjetskog rata o kojemu uvijek rado čitam, i knjige s tom tematikom uvijek pronađu način da dopru do mojih najtanjih žica. Dok s nestrpljenjem očekujem nastavak, valjalo bi vam dati preporuku za ovu potresnu, ali toplu ljudsku priču koju sigurno nećete lako zaboraviti.
Na početku romana, u 2015.godini, upoznajemo Thomasa Monderatha, popularnog njemačkog televizijskog voditelja, karijerista, i sina starice Grete, koju ne obilazi često u nedostatku strpljenja i vremena. No, Greta je već debelo zagazila u osamdesete, i nije ni neobično da se sa svoje 84 godine počinje s vremena na vrijeme gubiti, zaboravljati gdje je i pokazivati prve znakove demencije. Uslijed jedne takve zgode, Tom se ipak zabrine za majku i shvaća da je ne može prepustiti samoj sebi. Kroz roman se izmijenjuju poglavlja sadašnjosti i prošlosti. Dok u sadašnjosti pratimo Toma (koji mi nažalost nije simpatičan lik) kako pokušava izbalansirati karijeru i brigu o staroj majci, u poglavljima iz prošlosti pratimo priču o Gretinom životu od ranog djetinjstva pa do danas. Greta je 13-godišnja djevojčica iz Istočne Pruske zaluđena Hitlerom, živi sa starijom sestrom Fine, majkom Emmom , bakom Guste i djedom Ludwigom koji je u ratu ostao invalid. Greta je uvjerena da će Njemačka pobijediti u ratu, a Hitler će zemlji donijeti blagostanje. Počinje Drugi svjetski rat u koji odlazi njezin otac, a obitelj zadese sve nevolje ratnog i poslijeratnog doba, kao i stravičan bijeg od ruskih vojnika u ledenoj zimi, razdvajanje od sestre, pa sve do ponovnog okupljanja obitelji u poslijeratnom Heidelbergu kojeg su okupirali Amerikanci, no bez oca o kojemu godinama nije čula niti jednu vijest, a za kojim i dalje neopisivo čezne. U tim tragičnim mjesecima Greta je uspjela izbjeći strahote silovanja i nasilja nad ženama, za razliku od njezine majke i sestre. Kroz dementne epizode, i Tom sve više uči o majčinoj prošlosti, za koju do tada nije previše znao, osim da je majka često imala tamne epizode i trenutke ludila u koje se zatvarala.
Zašto se to događalo, Tom će naslutiti kada pronađe fotografiju tamnopute djevojčice o kojoj Greta nema što reći. Ovaj razvoj priče i mene je kao čitatelja iznenadio i od tog trenutka sam gorljivo čekala da saznam na koji će se način Gretina priča rasplesti, tko je djevojčica, tko je Tomov otac i kako je Greta došla tu gdje je danas. Dok je živjela kao izbjeglica, pokušavala je stvoriti novi život, bavila se i trgovinom na crnom, a nije odoljela zaljubljivanju u Amerikanca, koje je završilo kobno. Naime, vojnik Bob je bio crnac, te je američkim zakonima bilo zabranjeno oženiti se s bjelkinjom.
Dok se u poglavljima prošlosti raspliće klupko, u sadašnjosti pratimo usamljenog i nesretnog Toma koji polako shvaća da se u djelima u njegovom životu ocrtava i majčina prošlost, te da na neki način prenosi traumatična majčina iskustva na svoj život, ponavljajući neke loše poteze i konstantno bježeći od vlastite sreće.
Uvijek me iznova fasciniraju knjige o Drugom svjetskom ratu jer iz svake saznam neke detalje o kojima se često ne piše i ne priča. Ovdje sam puno saznala o “smeđim bebama“, djeci koja su rođena kao posljedica odnosa njemačkih žena (koje su zvali Gretchen) i crnih američkih vojnika. Ježim se rasizma i svega što je ta meni neopisiva i neshvatljiva pojava mržnje prema ljudima druge boje kože napravila u svijetu, a takav odnos prema rasizmu zauzela je i autorica i priča o smeđim bebama koje su odbačene iz poslijeratnog njemačkog društva i emigrirale u Ameriku izmamila mi je suze na lice tijekom cijelog čitanja romana. Zapravo, sva poglavlja u kojima je opisana prošlost puno su mi bila zanimljivija i pravi page turner, dok mi je radnja u sadašnjosti tekla nešto sporije.
“Greta” se dotiče i pitanja izbjeglica. Fascinantno je koliko je desetljeća prošlo, a pitanje izbjeglica i dalje nije definirano, te se u svijetu i dalje izbjeglice gleda kao “niži” sloj društva.
Iako je Greta povijesna fikcija, u njoj su povijesne činjenice detaljno istražene, a ima i dijelom autobiografske elemente, obzirom je i majka autorice oboljela od demecije (Alzheimerove bolesti).
Bilo bi nepravedno da ne spomenem i sporedne likove priče. Jako sam se vezala uz djeda Ludwiga koji me svojim stavovima podsjetio na mog oca, kao i uz lik samohrane majke Jenny koja će u nastavku sigurno dobiti još više prostora, a predstavlja snažnu, samouvjerenu i odlučnu ženu kakva je baš Tomu potrebna.
Mada su neki zamjerili pomalo naivan kraj priče, meni je on bio skroz sladak i dobar i samo me još više zainteresirao za nastavak koji će, ne sumnjam, biti podjednako dobar.
Greta je od mene zaslužila čistu peticu!
Prijevod: Sanja Gjenero
Izdavač: Sonatina j.d.o.o.
—
Mamine knjige 